Bilo je to u lito prije trideset godina. Zar već? U to smo se doba družili intenzivno.. S gitarom u rukama, po kamenim klupama. Tamo negdi uz plažu. Jednu od najlipših na svitu. Jedna mladost. Razigrana i bezbrižna. Iako, nisu baš bila neka vremena. Sve oko nas je bilo strašno.

Danas imam jutro za sebe. Sjedim, pijem kavu, pregledavam mailove i razmišljam što sve trebam napraviti popodne u Udruzi. U daljini čujem goluba… U krošnji mandarine cvrčka… Graju djece koja se vraćaju s plaže…i njihove roditelje. Zvuk motora mi prekida misli.. Poštar raznosi poštu… Vruće je, pakleno. Jutros mi to

Danima se vrtim u krug. Misli me vode u neke prošle dane. U neke susrete. Slučajne ili ne? Vraćam se u neke beskonačno duge razgovore, neke “smijehove”, neke lude večeri. Dan po dan… Mjesec po mjesec…. Godina po godina…. Prođoše! Nekih cura više nema… Nedostaju nam beskrajno. Neke od nas

Priznanja!?! Mogla bih reći da meni znače. Puno! Ona su mi potvrda da sam nešto napravila dobro. Da živim najbolje što znam. Priznanja od nekih meni važnih ljudi. Nekih velikih autoriteta, po mom viđenju. Nekih dobrih ljudi, po mom viđenju. Nekih dragih žena, do jučer nepoznatih. Ovaj tjedan mi je

Prije devet sam se spremala na prvu. Onu crvenu. Strašnu. Poznatu kao ‘Red devil’. Spremala se, ali nisam bila spremna. S očima velikim poput tanjura, preplavljena strahom. Neizvjesnošću.. S milijun pitanja. Kako ću ja to? Hoću li moći? Hoću li izdržati? Šta će mi uraditi? Hoće li me baciti u

Kažu da je 17.7 vrlo moćan datum. Događaju se promjene, pronalaziš sebe. Tako kažu, a ja se jutros probudila s onim istim osjećajem iščekivanja. S istim grčem u želucu, iako sve znam. Znam kakav je nalaz bio. Znam kako je sve prošlo. Znam kako je izgledalo to ljeto prije devet

Dani su sve duži, a sunce nam se smiješi. Čuje se cvrkut ptica i miriše trava. Proljeće je stiglo. Prošla je još jedna godina. Travanj nas grli, mazi, priprema….odnosi tamne oblake zime. Sve se čini bolje. Tek onda nahrupi silina nedostajanja. Pitanja naviru. Zašto i zbog čega? Odlazim u naše

Emocije, emocije, emocije…. Nekad mi se čini da je čovjek sama emocija. Ništa ni više ni manje. Takva sam danima i drži me čvrsto. Onako, na oko ležerno i lagano, a opet jako i čvrsto. Negdje unutra u dubini mog bića. Erupcija. Vrtlozi sreće, uzbuđenja, nevjerice, ponosa…. Negdje unutra u

Svi vi koji ste čitali moje priče, znate da većinu stvari u životu okrenem na dobro. E pa, sad nije o tome riječ. Ne želim, niti ne mogu okrenuti na dobro. Tužna sam, povrijeđena, ponižena i nadasve “raspižđena”. Ljuta sam ko ris. Dakle, od 2014 se vodim kao onkološki pacijent.

Jutro u kojem ustaneš nasmiješena, s planovima za taj dan. Jutro koje nije drugačije od bilo kojeg drugog, običnog, prosječnog, svakodnevnog. Jutro koje te zove na akciju, a ti spremna, odmorna. Do točke. Kad te život iznenadi. Ulovi nespremnu i samo te zaustavi. Ukoči te negdje između kukova i ne

“Ako mene moja ‘ćer bude gledala k’o ja tebe, biću zadovoljna.” Danas sam čula ovu rečenicu. Ima li išta većeg od ovog? Pitam se? Ima li većeg uspjeha. Dostignuća. Ponosa. Smisla. Pitam se? Čime i kako sam to zaslužila? Hrabrošću ili ljubavlju? Možda i s jednim i drugim. Baš danas.

Kažu ljudi: “Sunce tuđeg neba ne grije ko tvoje” Mene ogrijalo, utoplilo, uljuljalo, umazilo, raznježilo, raspametilo. 1200 km daleko, a dovelo me. K njoj. Mom Suncu Eleyni. Eleyna – “Ime je nastalo prema grčkom Hēlēnē Ελενη koje je nastalo od grčkog hēlios što znači sunce, sunčeva zraka, sunčeva svjetlost.” Svi koji me poznaju, znaju

Sigurna sam. Netko to od gore vidi sve. Netko poput tebe ili neke od tvojih suputnica tamo visoko. Sigurna sam. Da na jednom od onih bijelih, gustih, čistih i posebnih oblaka, sjedite. Nasmiješene, mada bih prije rekla  da ste u ludom smijehu koji odzvanja širokim prostranstvima. Sve ste gore pomalo

Vrućina, “pasja” vrućina danima. Sve se zalijepilo, gori nebo i zemlja. Danima nema zraka, sunce je neumoljivo. Prži, grije, tjera te u hlad i pod klimu. Danas malo popustilo, bura. Vani ugodno. Meni neugodno. Ne volim, ne podnosim, ne sviđa mi se. Sve me unutra stišće. Grči mi se utroba.

Tako izrone neki dani kad bih najradije pobjegla. Od svega. Od svijeta i od sebe. Kako od sebe pobjeći? Kažu ljudi: “Gdje god da odeš sa sobom nosiš ono što jesi”. Pa da odeš i na kraj svijeta. Ti ostaješ Ti. Zadnjih mjeseci sam odlazila u drage mi gradove, družila

“Da li je ovo kraj? Da li još postojiš negde blizu, neki znak mi daj… Neku zvezdu raspali u inat….” Zaredali se odlasci. Duša zabolila.. Opet. Ne može više pod kožu. Ni tuge ni rastanaka. Pobogu, ne može. Majku mu i raku i bolesti. Odnosi neke drage žene, meni bliske,

Znate, ima planina, a ima i Planina. Zadnjih mjeseci hodam po planinama, tražeći novi izazov, smjer, put. Hodam i uživam u tom miru koji samo priroda pruža. U ljudima koji su opušteni, nasmijani, veseli. Uživam u pogledima u daljinu, prostranstvu koje se pruža s tih vrhova. Znate, ima tih Planina.

Kako da objasnim ljubav kojom sam okružena? Često spominjem vojsku žena. Ne govorim o vojsci koja maršira s puškom u ruci. Govorim o vojsci koja ide kroz život sa srcem na dlanu i s osmijehom na licu. Ljubav kojom sam blagoslovljena osjećam u svakom danu. Neke su tu već desetcima

Sjedim u mraku, sama sa svojim mislima. Vani sam. Proljetna večer. Miris svježe pokošene trave, netom prekopane zemlje i tišina. Tišina koja dozvoljava mislima da lutaju. Prolaze kroz vremeplov. Kroz protekla sjećanja, dane, godine. Gledajući unatrag osmijeh se sam razvuče. Kroz misli mi se provlači zvuk školskog zvona. Žamor velikog

Napiši mi pesmu, molila je i nisam znao da li ću umeti… Ne znam, da li ću umjeti? Hoću li moći prenijeti što se danima u meni kuha? Vrteći uspomene, životne radosti, tuge. U svakoj ga ima, nosim ih kao najdraži prsluk protkan tajnama. Ne znam, da li ću umjeti?

Danas kontrola na onkologiji! Stigla sam kao i obično mrvicu ranije. Svjesna da su nalazi dobri, bila sam opuštena. Nakon kratkog čekanja, profesorova specijalizantica mi je uzela nalaze. Mirno sam čekala i “ćakulala” s jednom ženom. Njoj su ostale još dvije. Strpljivo čekam da me prozovu i da čujem “sve

Danas je točno šest godina od moje zadnje kemoterapije. Čini mi se, ili cijeli jedan život stane u ove godine? Dok ovo pišem jedino što vidim je broj šest i zahvalnost jer je taj broj veći od pet. Zašto pet, pitate se? Dugo sam slušala o petogodišnjem preživljenju i strahovala

Malo kad plačem nad sobom, malo kad sam toliko bezvoljna da bih se zavukla pod jorgan i nestala. Danas sam takva. Jel to zato što je siječanj? Pitam se. Možda zato što je vani onako baš tmurno i nikakvo? Danas baš ne mogu. Ne mogu više podizati, ni tješiti, ni

Prohladan je jesenski dan. Vani oblačno, puše lagani vjetar. U daljini se čuje crkveno zvono, otkucava šest puta. Popodne je. Sjedim pokrivena dekicom i slušam muziku. Grickam čipi čips. Nekako mi je lijepo, ušuškana sam u laganu melankoliju života. Moglo bi se reći da sam pomalo i tugaljiva. Jesen je

Kad umjesto pospremanja kofera uletiš u pospremanje emocija i misli. Pomalo svjež proljetni dan u svim drugim prilikama bi mi izmamio osmijeh. Sveti je Duje, dan “šušura” i buđenja one dječje radoznalosti. Riva na taj dan postane Alisina zemlja čudesa….vrata u neki šareni svijet. Na sve ću morati pričekati još

Živimo u vremenu promjena, vremenu neuobičajenih situacija i odredbi. Vremenu kad imamo priliku sve pogledati iz onog kuta, jedinog bitnog. Kuta čovjeka! Granice se zatvaraju, bolnice otvaraju, sve se mobilizira, ljudi se šalju u izolacije, ograničavaju se druženja. Sve nas vodi k tome da se okrenemo sebi, da mislimo o

Sonja, još ponekad samo….upravo svira na tv “Jugoton”. U mojoj glavi svira, Sonja, bar ponekad samo – ne budi idiot. Naime, hoće me ovaj 17-sti datum. Prije malo više od pet godina, dijagnoza karcinom (17.07), pa nakon toga kemoterapija (17.09), pa onda prva popijena tabletica nolvadexa (17.2), pa nakon nolvadexa

Ova mi pjesma svira pola dana u glavi… Znam i svjesna sam da nije jednostavno pratiti sve ono što nam život nosi. Divan je dan. Izašla sam sama sa sobom u šetnju. Nisam baš tip kojem često treba samoća. Tek s vremena na vrijeme osjetim potrebu. Danas je taj dan.

Miris je moje najjače osjetilo. Prebacuje me s jednog mjesta na drugo brzinom svjetlosti. Život se proteklih dana odvijao na turbo pogon. Susrela sam neke drage žene, plakale smo i smijale se. Grlile se najjače, povezane na nekoj višoj razini. Danas me mirisi ljuljaju. Na toj ljuljački sam malo gore,

Tako ti u život uđu neke divne Ivane, Marine, Ivanke, Tajme, Irene, Ljiljane…..i ostanu. Usidre se u nekakvim kutevima prsiju. Kutevima za koje nisam ni znala da postoje. Kupe te. Ne novcima. Ljubavlju, kupe te ljubavlju! Razumiju, slušaju, pričaju. Osjećaš se svoja i lijepo ti je. Prihvaćena, potpuno opuštena. Podignem

Umorna sjedim na kauču! Preplavljena emocijama pokušavam sabrati sve dojmove. Danas je moj grad “divan grad”! Održana je utrka “Race for the cure” po prvi put u našoj državi. Split je bio domaćin. Na dva dana su ulice bile obojane u ružičasto. Dva dana je sve bilo podređeno nama. Nama

Smjenjuju se oblaci i sunce, jesen je odškrinula svoja vrata. Vrtlog misli, vrtlog emocija, vrtlog raznih zaključaka prolazi kroz mene cijeli dan. Poistovjećujem se sa današnjim vremenom, malo tame, malo svjetla. Život je upravo to. Kad misliš da si u najdublji rupi i nema van, sramežljivo izviri tek mali tračak

Hodnici onkologije vječito su puni. Na šalterima sestre raspoređuju pacijente po ambulantama. Zabrinuti pogledi na sve strane, neki znatiželjno gledaju okolo dok neki šutke gledaju ispred sebe. Već sam godinama tu. Danas prepoznajem ljude koji su tek krenuli s terapijama, prepoznajem i one druge koji su već umorni od svega.

Izlazeći iz sobe zapljusnuo me teški, topli zrak ljeta. Bez ijednog daška, sve je mirno. Prigušeno pjevanje zrikavca remeti tišinu noći. Miris upravo natopljene trave i svježina koja se prožima zrakom. Teleportirala sam se trideset godina nazad u prošlost. Ljeto, vrućina, tek krošnja ogromne murve pokazuje znakove života. S vremena

Brzina od 130 km/h, svira Balašević , opuštena na sjedalu, noge smještene u muževom krilu, kratko rečeno nirvana!!! Povremeno se i snovi ostvare i dobiju svoj oblik i boju. Ovo je njegov i moj prvi san..nas dvoje na putu, muzika i uživanje u istom. Cijeli se dan spremam napisati par

Svane jutro i krene dan, kao i svaki drugi. Po ničemu različit od ostalih, osim po mojoj percepciji. Ustala sam i znala da će biti dug i nabijen emocijama, jednostavno sam znala! Bliži se moj odlazak kući, nedostaju mi sinovi i suprug. Ipak, ne ide mi se! Uvelike poznat osjećaj

Prije dva dana doktor reče: “Imate zadebljanje endometrija od 9.5 mm. Morali biste napraviti kiretažu”. Ja sam ga samo kratko pogledala i rekla:” Ne mogu sada, spremam se na put prekosutra, vraćam se za nekih mjesec dana. Koliko je to hitno?” Doktor odgovori:” Nije hitno, ali odradite to što prije

Sinoć sam ispratila dijete za Njemačku. Kako sve emocije pretočiti u nešto smisleno? U meni erupcija! Ne nisam plakala i vjerojatno neću. Možda sam zato totalna luđakinja, ali ipak neka sam. Dijete mi je živo i zdravo. Odraslo. Ide svojim putem i tako treba biti! Znam gdje je otišla i

Ljepota današnjeg dana oduzima mi dah!!! Sunce se pokazalo i otjeralo oblake. Ustala sam i punim plućima udahnula ljepotu trenutka, ljepotu postojanja i života. Lagana burica slabašnim snagama ljulja lišće. Proljeće kao da je već tu. Sredina je veljače, znam da je još zima, ali danas mi sve miriše na

Rano subotnje jutro, tri su sata, mrak. U našoj kući ubrzani koraci, svjetlo upaljeno, spremamo se! Suprug, kćerka i ja. Vani bura, hladno, navlačimo najdeblje čarape, najdeblje jakne, čizme, rukavice, šalove i kape. Mi s juga nismo navikli na ovoliku količinu odjeće. Pomalo se osjećamo kao u kapsuli, ali odlučni

Danas me cijeli dan ne pušta ljutnja. Ljuta sam zbog puno stvari. Prije nekih godinu dana sam pisala o svojoj četvrtoj kemoterapiji, ali to je momentalno nebitno. Pisala sam i o nekoj drugoj dijagnozi, ne mojoj, nekoj tuđoj. Pisala sam o svima onima koji čekaju na svoj lijek. Strašno me

Ljudi ko ljudi! Milijun nekakvih mišljenja, milijun nekakvih komentara, uglavnom nepotrebnih. Uvijek se iznova pitam koja je to potreba da se netko omalovaži, da se netko popljuje, da se traže zamjerke? Jedna mudra izreka kaže: “Ako nemaš ništa lijepo za reći, bolje šuti”. Zašto trljati sol na ranu? Zar nije

Nedjelja! Kiša neumorno pada. Lagano jugo neda promoliti nos vani. Nakon ručka zauzimam položaj na kauču, ispijam svoju popodnevnu kavicu, opuštena i zadovoljna. Mada je sve tmurno i otužno u meni treperi sreća. Ušuškana u toplinu doma osjećam mir. Protekli tjedan sam bila u punoj spremi, aktivna na svim poljima.

Probudila sam se oblivena suzama! Snovi su me zapljusnuli najvećim valovima tuge. Jedan je od onih dana kada sebi dozvolim tugovati, kada ponovno učim plakati. Nisam sigurna što je u snovima bilo, ali znam tko je bio. Sanjala sam oca. Oca koji je hvala Bogu još tu, još je s

U listopadu nosimo roza!!! Nosimo roza kao podršku za sve nas koje smo prošle rak dojke, ali i za sve one koje to nisu. Želimo potaknuti sve na preventivne preglede, samopreglede! Drage žene, opipajte svoje dojke. I ne samo u listopadu, pregledavajte se stalno i stalno. Rano otkrivanje nam spašava

Danas je svjetski dan prosvjetara! Igrom života prije dva dana sam sjedila s tri žene za stolom. Sve tri rade u prosvjeti i ovom prilikom im još jednom želim čestitati njihov dan. Nas četiri je spojila jedna druga priča, nije priča o školi. Mada kada bolje razmislim možda nas je