O AUTORICAMA
Mare
Marija Bušljeta Skender
Mare
Marija Bušljeta Skender
Uskoro ću napuniti punih 38 godina, makar moj mozak misli da se još uvijek vrtimo oko 25-te.
Ja sam onaj šareni tip pun volje, energije, stvaralaštva, ideja, upornosti, veselja, smijeha, pozitive, sporta, snova, želja, kojem su godine samo brojke, koji NE ili NE MOŽE SE, ne priznaje pod opciju.
U sretnom braku sam s divnim čovjekom, radim posao koji odgovara mojoj osobnosti te sam jedna od rijetkih koja se može pohvaliti da ga radi s guštom. Hobija imam milion, sport i rekreacija su dio moje svakodnevnice te dan danas nakon pune 24 godine igram divan mali nepoznati sport „Hokej na travi“. Okružena sam divnim prijateljima, kolegama, sportašima i obitelji... čovjek bi rekao takvoj osobi ništa ne fali, nema problema, niti se može išta strašno dogoditi!
Međutim, moj život se mijenja s mojih 37 godina i 3 mjeseca starosti, preokreće se cijeli i po prvi puta u životu upoznajem svoj iskonski strah. Po prvi put moram stati na loptu, po prvi puta dobivam pravi životni fajt za izboriti se, po prvi puta u životu bolest postaje stvarna. Ona se ne događa okolo, neka ispričana priča nepoznate žene, neka poznanica, ona ne bira ružne ili lijepe, ona ne bira crne ili bijele, ona ne bira ženu ili muškarca, ona ne bira vjernika ili ateistu, ona se događa meni i ona je izabrala mene.
Malo je u mom životu bilo prostoru za tugu ili depresiju, a ukoliko je i bilo, uvijek sam radila sve da to stanje uma promijenim. Pisanje je bilo jedno od toga te kada vrtim film jedino kada sam i bila tužna u životu, pisanje je bila moja terapija.
Ali sada po prvi put želim svoju intimu i svoju terapiju podijeliti s javnosti.
Želim danak vratiti svemiru za svaku podršku koja je pružena meni. Ako će samo jednoj ženi pomoći ja sam sretan čovjek.
Bez te podrške ne bih bila više ona stara Mare s velikom željom za životom.
Ovdje sam da ispričam svoju priču na onaj iskreni i slikoviti način koji razbija sve predrasude i tabue.
Za sve vas koje će te se naći u sličnoj ili istoj situaciji. Pišem na svoj način, ali na način koji bi ja voljela da mi je bio dostupan kada sam prolazila kroz isto.
Ovo pišem od kada sam se pridružila grupi žena oboljelih i liječenih od karcinoma i dio je moje osobne terapije. Kao dijete pisala sam dnevnike i pjesme, pomagalo bi mi kada bi bila loše volje ili prolazila teže razdoblje, a stala sam kad sam upoznala Milana. Točnije nemam potrebu pisati kada sam sretna. Sada mi opet pomaže, a vjerujem da će pomoći i vama i nekoj curki novoj u svemu ovome. Ja bi voljela da sam imala takvo nešto za pročitati. Pomoglo bi jako sada kada vrtim film u nazad.
Ja sam onaj šareni tip pun volje, energije, stvaralaštva, ideja, upornosti, veselja, smijeha, pozitive, sporta, snova, želja, kojem su godine samo brojke, koji NE ili NE MOŽE SE, ne priznaje pod opciju.
U sretnom braku sam s divnim čovjekom, radim posao koji odgovara mojoj osobnosti te sam jedna od rijetkih koja se može pohvaliti da ga radi s guštom. Hobija imam milion, sport i rekreacija su dio moje svakodnevnice te dan danas nakon pune 24 godine igram divan mali nepoznati sport „Hokej na travi“. Okružena sam divnim prijateljima, kolegama, sportašima i obitelji... čovjek bi rekao takvoj osobi ništa ne fali, nema problema, niti se može išta strašno dogoditi!
Međutim, moj život se mijenja s mojih 37 godina i 3 mjeseca starosti, preokreće se cijeli i po prvi puta u životu upoznajem svoj iskonski strah. Po prvi put moram stati na loptu, po prvi puta dobivam pravi životni fajt za izboriti se, po prvi puta u životu bolest postaje stvarna. Ona se ne događa okolo, neka ispričana priča nepoznate žene, neka poznanica, ona ne bira ružne ili lijepe, ona ne bira crne ili bijele, ona ne bira ženu ili muškarca, ona ne bira vjernika ili ateistu, ona se događa meni i ona je izabrala mene.
Malo je u mom životu bilo prostoru za tugu ili depresiju, a ukoliko je i bilo, uvijek sam radila sve da to stanje uma promijenim. Pisanje je bilo jedno od toga te kada vrtim film jedino kada sam i bila tužna u životu, pisanje je bila moja terapija.
Ali sada po prvi put želim svoju intimu i svoju terapiju podijeliti s javnosti.
Želim danak vratiti svemiru za svaku podršku koja je pružena meni. Ako će samo jednoj ženi pomoći ja sam sretan čovjek.
Bez te podrške ne bih bila više ona stara Mare s velikom željom za životom.
Ovdje sam da ispričam svoju priču na onaj iskreni i slikoviti način koji razbija sve predrasude i tabue.
Za sve vas koje će te se naći u sličnoj ili istoj situaciji. Pišem na svoj način, ali na način koji bi ja voljela da mi je bio dostupan kada sam prolazila kroz isto.
Ovo pišem od kada sam se pridružila grupi žena oboljelih i liječenih od karcinoma i dio je moje osobne terapije. Kao dijete pisala sam dnevnike i pjesme, pomagalo bi mi kada bi bila loše volje ili prolazila teže razdoblje, a stala sam kad sam upoznala Milana. Točnije nemam potrebu pisati kada sam sretna. Sada mi opet pomaže, a vjerujem da će pomoći i vama i nekoj curki novoj u svemu ovome. Ja bi voljela da sam imala takvo nešto za pročitati. Pomoglo bi jako sada kada vrtim film u nazad.
Šubi
Ivana Frapporti
Šubi
Ivana Frapporti
Suosnivačica udruge
Upoznajte Ivanu, vlasnicu ogromnog optimizma, neiscrpne energije, praktičarku i sistematičarku Caspere.
Po godinama mlada, iskustvom zrela. Ivana Frapporti je spremna za promjene, a energijom koju posjeduje pokreće svih nas. Kao planinarka naučila je kako je važno pratiti stazu pa nas svojim jasnim smjernicama vodi, i priznajemo, bez njenih uputa ponekad bismo bili pomalo izgubljeni.
Ivana je prošla, kako sama kaže, uzbudljiv put zadnjih nekoliko godina, a koji su joj olakšali njena obitelj i bliski prijatelji.
Kada je imala 36 godina, 2017. godine tijekom planirane operacije benigne ciste, dijagnosticiran joj je karcinom jajnika/jajovoda te su joj odmah na istoj operaciji odstranjeni jajnici, jajovodi, maternica i dio potrbušne maramice. Primila je tada 24 kemoterapije, oporavila se, vratila na posao i planini. U ovom periodu borbe Ivana je između svih ostalih aktivnosti napisala priču pod nazivom "Neki novi svijet" za portal "Nismo Same".
2020. dogodio se povrat bolesti, stoga je ponovo primila kemoterapiju u obliku 6 ciklusa, a trenutno prima i terapiju održavanja i oporavlja se uz šetnje i dobro društvo.
Ivanina upornost i dosljednost su joj pomogli tijekom njenih oporavaka pa ju kemoterapije i posljedice nisu uspjele zaustaviti u šetanju, bicikliranju, šivanju, čitanju i ostalim hobijima. Samo su je malo usporile. Zasada usporile, sigurno bi ona dodala.
Ivana je od onih ljudi što kažu i naprave.
Naš Ljud.
Upoznajte Ivanu, vlasnicu ogromnog optimizma, neiscrpne energije, praktičarku i sistematičarku Caspere.
Po godinama mlada, iskustvom zrela. Ivana Frapporti je spremna za promjene, a energijom koju posjeduje pokreće svih nas. Kao planinarka naučila je kako je važno pratiti stazu pa nas svojim jasnim smjernicama vodi, i priznajemo, bez njenih uputa ponekad bismo bili pomalo izgubljeni.
Ivana je prošla, kako sama kaže, uzbudljiv put zadnjih nekoliko godina, a koji su joj olakšali njena obitelj i bliski prijatelji.
Kada je imala 36 godina, 2017. godine tijekom planirane operacije benigne ciste, dijagnosticiran joj je karcinom jajnika/jajovoda te su joj odmah na istoj operaciji odstranjeni jajnici, jajovodi, maternica i dio potrbušne maramice. Primila je tada 24 kemoterapije, oporavila se, vratila na posao i planini. U ovom periodu borbe Ivana je između svih ostalih aktivnosti napisala priču pod nazivom "Neki novi svijet" za portal "Nismo Same".
2020. dogodio se povrat bolesti, stoga je ponovo primila kemoterapiju u obliku 6 ciklusa, a trenutno prima i terapiju održavanja i oporavlja se uz šetnje i dobro društvo.
Ivanina upornost i dosljednost su joj pomogli tijekom njenih oporavaka pa ju kemoterapije i posljedice nisu uspjele zaustaviti u šetanju, bicikliranju, šivanju, čitanju i ostalim hobijima. Samo su je malo usporile. Zasada usporile, sigurno bi ona dodala.
Ivana je od onih ljudi što kažu i naprave.
Naš Ljud.
Marina
Marina Zečić
Marina
Marina Zečić
Zovem se Marina, uskoro ću 38.
Tip sam osobe koja se lako "uljulja" u život, ali isto tako sam i otvorena prema novim iskustvima. Zapravo, zadnje vrijeme sam više ovaj drugi tip. Nema više mnogo uljuljavanja nakon te 2017.g koja me dobro stresla. Kao pravi potres. Sa epicentrom u meni samoj i velikim stupnjem razaranja, kako fizički tako i psihički. Međutim dala mi je i temelje za "novogradnju". Dala mi smjernice za novi. Pravi početak.
Radi se o dijagnozi „Karcinom dojke“.
Tri operacije, nakon kojih je u posljednjoj operaciji dojka i kompletno odstranjena. Odrađenim kemoterapijama i zračenjem. Pet aplikacija Zomete, te određenih pet godina Femare. Već tri godine primam i injekcije Lupron/Lerin.
U braku sam osam godina, nemam djece, po struci sam ekonomist.
Trebalo mi je vremena da se sastavim i pokrenem u novom smjeru, jer stari očito nije bio dobar za mene. Trajalo je, dok se i sam organizam nije naviknuo na hormonalne promjene (induciranu menopauzu). Ponovno sam trebala profiltrirati zatomljene osjećaje i želje. Pronaći nešto što me veseli i gura naprijed. Predugo sam bila „uljuljana“ u suhoparnu rutinu života.
Vlasnica sam dva psa i dvije mačke.
Ljubimci su imali velik utjecaj na moj oporavak tijekom liječenja.
Volim dosta toga.
Volim boraviti u kuhinji (što se i primijeti); volim otkrivati nova jela, nove okuse degustiranjem, ali i kuhanjem.
Volim prirodu i društvo, životinje. Hodanje, šetnje, planiram se uskoro nadogradit u planinara, a sve to u dobrom društvu, naravno.
Kroz bolest sam naučila da je nekad dovoljno uzeti svog Rona i „uputiti“ se na obližnja brdašca.
Volim "okinit" i dobru sliku. Zanima me psihologija, čitanje...
Prijateljice mi kažu da dobro znam slušati.
Upravo otkrivam čari pisanja, ali i njegovo terapijsko djelovanje.
Potakla me zapravo potreba da podijelim svoje osobno iskustvo sa karcinomom.
Iskustvo kroz svoju bolest, ali i kroz bolest članova familije.
Cilj mi je pružiti podršku onima koji prolaze kroz slično razdoblje.
Želja mi je da budem primjer kako “hendlati“ ili ne „hendlati“ određene trenutke dijagnoze. Htjela bih pružiti utjehu kroz svoju priču.
Potaknuti na pozitivnu promjenu, redovne preglede, samopreglede…
Iz iskustva znam kako samo jedan pogled, jedan slučajan susret, samo jedna pročitana ili izgovorena rečenica osobe koja je prošla slično iskustvo napravi promjenu.
Ureže nam se u pamćenje i bude smjerokaz na našem putu.
" Prava žena prođe kroz trnje, pakao i blato, a ostane nasmijana, najljepša i neukaljana".
Mene je ovo danas dotaklo!
Tip sam osobe koja se lako "uljulja" u život, ali isto tako sam i otvorena prema novim iskustvima. Zapravo, zadnje vrijeme sam više ovaj drugi tip. Nema više mnogo uljuljavanja nakon te 2017.g koja me dobro stresla. Kao pravi potres. Sa epicentrom u meni samoj i velikim stupnjem razaranja, kako fizički tako i psihički. Međutim dala mi je i temelje za "novogradnju". Dala mi smjernice za novi. Pravi početak.
Radi se o dijagnozi „Karcinom dojke“.
Tri operacije, nakon kojih je u posljednjoj operaciji dojka i kompletno odstranjena. Odrađenim kemoterapijama i zračenjem. Pet aplikacija Zomete, te određenih pet godina Femare. Već tri godine primam i injekcije Lupron/Lerin.
U braku sam osam godina, nemam djece, po struci sam ekonomist.
Trebalo mi je vremena da se sastavim i pokrenem u novom smjeru, jer stari očito nije bio dobar za mene. Trajalo je, dok se i sam organizam nije naviknuo na hormonalne promjene (induciranu menopauzu). Ponovno sam trebala profiltrirati zatomljene osjećaje i želje. Pronaći nešto što me veseli i gura naprijed. Predugo sam bila „uljuljana“ u suhoparnu rutinu života.
Vlasnica sam dva psa i dvije mačke.
Ljubimci su imali velik utjecaj na moj oporavak tijekom liječenja.
Volim dosta toga.
Volim boraviti u kuhinji (što se i primijeti); volim otkrivati nova jela, nove okuse degustiranjem, ali i kuhanjem.
Volim prirodu i društvo, životinje. Hodanje, šetnje, planiram se uskoro nadogradit u planinara, a sve to u dobrom društvu, naravno.
Kroz bolest sam naučila da je nekad dovoljno uzeti svog Rona i „uputiti“ se na obližnja brdašca.
Volim "okinit" i dobru sliku. Zanima me psihologija, čitanje...
Prijateljice mi kažu da dobro znam slušati.
Upravo otkrivam čari pisanja, ali i njegovo terapijsko djelovanje.
Potakla me zapravo potreba da podijelim svoje osobno iskustvo sa karcinomom.
Iskustvo kroz svoju bolest, ali i kroz bolest članova familije.
Cilj mi je pružiti podršku onima koji prolaze kroz slično razdoblje.
Želja mi je da budem primjer kako “hendlati“ ili ne „hendlati“ određene trenutke dijagnoze. Htjela bih pružiti utjehu kroz svoju priču.
Potaknuti na pozitivnu promjenu, redovne preglede, samopreglede…
Iz iskustva znam kako samo jedan pogled, jedan slučajan susret, samo jedna pročitana ili izgovorena rečenica osobe koja je prošla slično iskustvo napravi promjenu.
Ureže nam se u pamćenje i bude smjerokaz na našem putu.
" Prava žena prođe kroz trnje, pakao i blato, a ostane nasmijana, najljepša i neukaljana".
Mene je ovo danas dotaklo!
Mrvi
Josipa Mustač
Mrvi
Josipa Mustač
Ja sam Josipa i ovo je moja priča.
Sa 10 godina izgubila sam oca zbog ružnog karcinoma pluća, a mojoj sestri je 2017 dijagnosticiran karcinom jajnika s kojim je u ringu dan danas.
Odrastala sam bez oca, koprcajući se - izrasla u biljku kakva jesam danas. Često sam razmišljala drugačije od vršnjaka i pitala se jesam li normalna. Znala sam što želim, ali kako doći do toga - nisam imala pojma.
U društvu sam bila kul i odrješita, izvana hrabri lav, ali zapravo mali miš željan pažnje.
U biti mi je bilo teško se nositi sa specifičnim izazovima mog odrastanja. Ali evo me, imam 26 godina i tamo sam gdje sam oduvijek htjela biti.
Kao što sam već napisala, 2017 uslijedilo je novi šok, mojoj sestri, mojoj "sve" u životu desio se karcinom.
Bojala sam se i možda sramila reći koliko me je strah - jer nisam ja ta kojoj je dijagnosticiran karcinom. Uostalom, kada sam nekim ljudima uspjela reći što osjećam ili kada sam plakala nisu me razumjeli i umanjivali su moju bol. Međutim kad neočekivano saznate da vam netko koga volite ima karcinom - to nije mala bol.
To je toliko strašna bol da ponekad ne možeš disati od nje.
Kad je ocu dijagnosticiran karcinom imala sam 10 godina i nisam bila potpuno svjesna situacije. Sada sam morala stisnuti zube i nositi se s novim izazovom.
Užasno sam se bojala, razmišljala, dvojila, što sad? Kako biti podrška sestri, a ni sama se ne znam nositi sa situacijom? Jesam li dobra podrška? Što govoriti? Je li mi jezik brži od pameti?
Sada znam. Znam kako se nositi sa osjećajima, sa strahovima. Sada ne dvojim oko izgovorenih riječi, sada sam uz sestru, sada s njom živim ljubav.
Pustim tugu da odradi što treba, kao u pjesmi Beatlesa - Hey Jude.
Sestra je tu, uz mene, ja uz nju. Volim je više i jače nego ikada.
Hey Jude, don't make it bad. Take a sad song and make it better. Remember to let her into your heart, Then you can start to make it better.
Hey Jude, don't be afraid. You were made to go out and get her. The minute you let her under your skin, Then you begin to make it better.
And anytime you feel the pain, hey Jude, refrain, Don't carry the world upon your shoulders. For well you know that it's a fool who plays it cool By making his world a little colder.
Sa 10 godina izgubila sam oca zbog ružnog karcinoma pluća, a mojoj sestri je 2017 dijagnosticiran karcinom jajnika s kojim je u ringu dan danas.
Odrastala sam bez oca, koprcajući se - izrasla u biljku kakva jesam danas. Često sam razmišljala drugačije od vršnjaka i pitala se jesam li normalna. Znala sam što želim, ali kako doći do toga - nisam imala pojma.
U društvu sam bila kul i odrješita, izvana hrabri lav, ali zapravo mali miš željan pažnje.
U biti mi je bilo teško se nositi sa specifičnim izazovima mog odrastanja. Ali evo me, imam 26 godina i tamo sam gdje sam oduvijek htjela biti.
Kao što sam već napisala, 2017 uslijedilo je novi šok, mojoj sestri, mojoj "sve" u životu desio se karcinom.
Bojala sam se i možda sramila reći koliko me je strah - jer nisam ja ta kojoj je dijagnosticiran karcinom. Uostalom, kada sam nekim ljudima uspjela reći što osjećam ili kada sam plakala nisu me razumjeli i umanjivali su moju bol. Međutim kad neočekivano saznate da vam netko koga volite ima karcinom - to nije mala bol.
To je toliko strašna bol da ponekad ne možeš disati od nje.
Kad je ocu dijagnosticiran karcinom imala sam 10 godina i nisam bila potpuno svjesna situacije. Sada sam morala stisnuti zube i nositi se s novim izazovom.
Užasno sam se bojala, razmišljala, dvojila, što sad? Kako biti podrška sestri, a ni sama se ne znam nositi sa situacijom? Jesam li dobra podrška? Što govoriti? Je li mi jezik brži od pameti?
Sada znam. Znam kako se nositi sa osjećajima, sa strahovima. Sada ne dvojim oko izgovorenih riječi, sada sam uz sestru, sada s njom živim ljubav.
Pustim tugu da odradi što treba, kao u pjesmi Beatlesa - Hey Jude.
Sestra je tu, uz mene, ja uz nju. Volim je više i jače nego ikada.
Hey Jude, don't make it bad. Take a sad song and make it better. Remember to let her into your heart, Then you can start to make it better.
Hey Jude, don't be afraid. You were made to go out and get her. The minute you let her under your skin, Then you begin to make it better.
And anytime you feel the pain, hey Jude, refrain, Don't carry the world upon your shoulders. For well you know that it's a fool who plays it cool By making his world a little colder.
Marija
Marija Rakić Mimica
Marija
Marija Rakić Mimica
Prijateljstva se rađaju na milijun različitih načina, a svi dobri prijatelji teže postizanju istog cilja: biti izvor ljubavi i podrške.
U trenutku kada joj se prijateljica razbolila Mare je bila i više od toga.
Casperi i njenim ženama (ili Caspericama) za današnji je dan poklonila pjesmu.
Marija Rakić Mimica radi kao profesorica hrvatskog jezika u jednoj splitskoj srednjoj školi.
Dobitnica je četiri književne nagrade za svoje kratke priče; Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015., Brod knjižara Brod kulture 2016., treću nagradu na natječaju Priča se po gradu Gradske knjižnice Trogir, prvu nagradu za prozu na Književnom konkursu „Ulaznica 2020“.
Objavila je zbirku kratkih priča Ples u dvorištu.(2018).
U trenutku kada joj se prijateljica razbolila Mare je bila i više od toga.
Casperi i njenim ženama (ili Caspericama) za današnji je dan poklonila pjesmu.
Marija Rakić Mimica radi kao profesorica hrvatskog jezika u jednoj splitskoj srednjoj školi.
Dobitnica je četiri književne nagrade za svoje kratke priče; Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015., Brod knjižara Brod kulture 2016., treću nagradu na natječaju Priča se po gradu Gradske knjižnice Trogir, prvu nagradu za prozu na Književnom konkursu „Ulaznica 2020“.
Objavila je zbirku kratkih priča Ples u dvorištu.(2018).
Nikolina
Nikolina Baboselac
Nikolina
Nikolina Baboselac
Zašto Nikolina?
Mama mi je objasnila kako je tata u vrijeme mog rođenja bio u Rusiji. Ime je povezala s tom zemljom i tako sam postala Nikolina (pobjednica).
Uskoro ću napuniti 37 godina. Rođena Slavonka u šljakerskoj/radničkoj obitelji tradicionalnih katolika.
Studirala na Filozofskom fakultetu u Rijeci na odsjeku povijesti i filozofije. Nakon četiri godine susrećem se s Ivanom Pavlom II te vježbama Sv.Ignacija.
Prekidam studij te upisujem Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i završavam kao Magistar religiozne pedagogije i katehetike.Vjera mi postaje oslonac i izvor snage.
Nakon završenog fakulteta ostajem živjeti u Zagrebu.
Trenutno zaposlena u vrtiću i živim na relaciji Zagreb - Donja Bebrina.
2019. Otkriven mi je metastatski karcinom dojke. Iza mene su dvije operacije. U tijeku sam liječenja.
Mama mi je objasnila kako je tata u vrijeme mog rođenja bio u Rusiji. Ime je povezala s tom zemljom i tako sam postala Nikolina (pobjednica).
Uskoro ću napuniti 37 godina. Rođena Slavonka u šljakerskoj/radničkoj obitelji tradicionalnih katolika.
Studirala na Filozofskom fakultetu u Rijeci na odsjeku povijesti i filozofije. Nakon četiri godine susrećem se s Ivanom Pavlom II te vježbama Sv.Ignacija.
Prekidam studij te upisujem Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i završavam kao Magistar religiozne pedagogije i katehetike.Vjera mi postaje oslonac i izvor snage.
Nakon završenog fakulteta ostajem živjeti u Zagrebu.
Trenutno zaposlena u vrtiću i živim na relaciji Zagreb - Donja Bebrina.
2019. Otkriven mi je metastatski karcinom dojke. Iza mene su dvije operacije. U tijeku sam liječenja.
Slavica
Slavica Aralica
Slavica
Slavica Aralica
Evo i moje "osobne iskaznice": rođena 1950., sa Splitom diše i živi od 1960., po zanimanju profesor hrvatskoga i francuskoga jezika, novinarka i lektorica u zasluženoj mirovini. Oduvijek borac (zahvaljujući tome dobila dvoje djece), u zaštiti slabijih, strpljivo rame za plakanje kome god zatreba, s neodoljivom potrebom da uspravi svakoga posustalog i uvijek spremna za šalu. Život živim u svim njegovim detaljima, koje pratim riječju i slikom, i volim ga gledati kroz šaljive, često i djetinje naočale.
Maja
Maja Bojić Drinovac
Maja
Maja Bojić Drinovac
Maro idemo u šetnju , riječi koje su spašavale moje tijelo i um u cijeloj fazi liječenja.
Uz malenu, muža, mamu, tatu, brata i sestru postoji još nekolicina ljudi koji su obilježili moj strateški plan.
Kažem plan, jer sam sve nekako u svojoj glavi zamislila i posložila kao posao, na koji moram ići, obaviti ga i naravno uspješno završiti.
Nekad zvuči ludo, ali ova bolest mi je donijela i toliko lijepih trenutaka.
Susreta, zbog kojih je teško ne ostati pod dojmom.
U doba kada je krenula korona, a samo dvadeset dana nakon što sam se zaposlila došla je dijagnoza.
Karcinom dojke.
Pomisliš, zar je moguće?
Sve se događalo u mojoj trideset i prvoj godini života.
Mlada, da zaista sam bila mlada (i još sam).
Naučila sam ono bitno, ova bolest zaista ne bira, ništa ne bira.
Nisam osoba od velike mode, najveća moda mi je hrana, gušt kojem teško odolim.
U jednom trenu dobila sam novu priliku za život, a sada ga idem živjeti.
P.S. zovem se Maja😁
Uz malenu, muža, mamu, tatu, brata i sestru postoji još nekolicina ljudi koji su obilježili moj strateški plan.
Kažem plan, jer sam sve nekako u svojoj glavi zamislila i posložila kao posao, na koji moram ići, obaviti ga i naravno uspješno završiti.
Nekad zvuči ludo, ali ova bolest mi je donijela i toliko lijepih trenutaka.
Susreta, zbog kojih je teško ne ostati pod dojmom.
U doba kada je krenula korona, a samo dvadeset dana nakon što sam se zaposlila došla je dijagnoza.
Karcinom dojke.
Pomisliš, zar je moguće?
Sve se događalo u mojoj trideset i prvoj godini života.
Mlada, da zaista sam bila mlada (i još sam).
Naučila sam ono bitno, ova bolest zaista ne bira, ništa ne bira.
Nisam osoba od velike mode, najveća moda mi je hrana, gušt kojem teško odolim.
U jednom trenu dobila sam novu priliku za život, a sada ga idem živjeti.
P.S. zovem se Maja😁
Mira
Mirijana Šubert
Mira
Mirijana Šubert
Ime mi je Mirijana, rek'o bi netko jedno I viška.
Zašto jedno viška!? Matičaru se omaklo, a mene pratilo k'o UDBA, jerbo nitko ga nije primjećivao, pa su mi stalno krivo pisali ime, a meni dodijalo svima ponavljati, molim pripazite, ja sam Mirijana!
U jednom trenu, nakon dugo godina sam ga željela izbaciti, al' odustala, kontam, ma navikli smo jedno na drugo.
Rođena sam u jednom malom ušorenom slavonskom selu Retkovci, prije ohoho, nećemo o tome, godina, taman toliko da mi kosa odavno žerava, pa je pošaram ovom vatrenom, da mi ide uz ove unutarnje godine.
Drugi put sam se rodila prije 15 godina i eto sad sam taman, u pubertetu.
Dobih tada nalaz na kojem bi ispisano da me je posjetilo neko čudovište, najprvo sam pomislila, nije to moj nalaz, pa mene su učili da čudovišta žive pod krevetom, a ne po maternicama, sisama, crijevima i inim organima u, i na našim tijelima.
Tad sam imala 41 godinu i tri mala žuta pilića, doduše jedno je bilo već pomalo krilato, i samo sam znala da ih ne želim ostaviti i eto nisam.
I tu nije kraj, ova pomalo krilata skoro ostavi mene, prije godinu dana, još nisam obavila jedan pedagoški razgovor s njom, al' budem čim skroz ozdravi...
I tako, prije 6 godina se doselila u Split i pilići su tu, postala sam Dođoška, tako sam bila sretna što sam došla u Smojin ludi grad ili što bi Balaš rek'o u Praznik.
Još uvijek čekam i ludilo i praznik, jerbo me više tuga ovdje spopade, počesto sam na Lovrincu, i zato molim ove što se žene da me pozovu, bar k'o one što viču:
"Kec, kec, kume!!!"
Može i na rođendane, mogu biti harlekin ili babasiter, bilo što, samo nek se pjeva i slavi.
Hvala.
Zašto jedno viška!? Matičaru se omaklo, a mene pratilo k'o UDBA, jerbo nitko ga nije primjećivao, pa su mi stalno krivo pisali ime, a meni dodijalo svima ponavljati, molim pripazite, ja sam Mirijana!
U jednom trenu, nakon dugo godina sam ga željela izbaciti, al' odustala, kontam, ma navikli smo jedno na drugo.
Rođena sam u jednom malom ušorenom slavonskom selu Retkovci, prije ohoho, nećemo o tome, godina, taman toliko da mi kosa odavno žerava, pa je pošaram ovom vatrenom, da mi ide uz ove unutarnje godine.
Drugi put sam se rodila prije 15 godina i eto sad sam taman, u pubertetu.
Dobih tada nalaz na kojem bi ispisano da me je posjetilo neko čudovište, najprvo sam pomislila, nije to moj nalaz, pa mene su učili da čudovišta žive pod krevetom, a ne po maternicama, sisama, crijevima i inim organima u, i na našim tijelima.
Tad sam imala 41 godinu i tri mala žuta pilića, doduše jedno je bilo već pomalo krilato, i samo sam znala da ih ne želim ostaviti i eto nisam.
I tu nije kraj, ova pomalo krilata skoro ostavi mene, prije godinu dana, još nisam obavila jedan pedagoški razgovor s njom, al' budem čim skroz ozdravi...
I tako, prije 6 godina se doselila u Split i pilići su tu, postala sam Dođoška, tako sam bila sretna što sam došla u Smojin ludi grad ili što bi Balaš rek'o u Praznik.
Još uvijek čekam i ludilo i praznik, jerbo me više tuga ovdje spopade, počesto sam na Lovrincu, i zato molim ove što se žene da me pozovu, bar k'o one što viču:
"Kec, kec, kume!!!"
Može i na rođendane, mogu biti harlekin ili babasiter, bilo što, samo nek se pjeva i slavi.
Hvala.
Silvija
Silvija Nikić
Silvija
Silvija Nikić
Rođena 11.02.1964. u Splitu.
Imala sam tri brata, jedan je umro... imali smo istog oca..
Jedno dijete iz komplicirane trudnoće... Fala Bogu sve je ok...
Roditelji rastavljeni od moje 18 pa sam preuzela odgoj dvojice mlađe braće, obojica imaju svoje obitelji a ja sam ponosna tetka njih 7 mušketira.
Radila sam 35 godina i ostala bez posla, taman tad je i otac dobio dijagnozu... Treći tumor po redu... Svake 4 godine....8 godina sam se borila za mamu, 8 za njega... Uz to moja draga teta koja me odgajala dobila gadnu dijagnozu... Karcinom gušterače... Borac moj... Njezin moto je bio.. "... Ti znaš šta mi je, ja znam šta mi je... Eto, sad ajmo o drugome... Živa sam sad a sutra ne znam".
Uspjela sam se zaposliti na pola radnog vremena.... Ima još dosta.... Al ima i vremena
Imala sam tri brata, jedan je umro... imali smo istog oca..
Jedno dijete iz komplicirane trudnoće... Fala Bogu sve je ok...
Roditelji rastavljeni od moje 18 pa sam preuzela odgoj dvojice mlađe braće, obojica imaju svoje obitelji a ja sam ponosna tetka njih 7 mušketira.
Radila sam 35 godina i ostala bez posla, taman tad je i otac dobio dijagnozu... Treći tumor po redu... Svake 4 godine....8 godina sam se borila za mamu, 8 za njega... Uz to moja draga teta koja me odgajala dobila gadnu dijagnozu... Karcinom gušterače... Borac moj... Njezin moto je bio.. "... Ti znaš šta mi je, ja znam šta mi je... Eto, sad ajmo o drugome... Živa sam sad a sutra ne znam".
Uspjela sam se zaposliti na pola radnog vremena.... Ima još dosta.... Al ima i vremena