“Šta je ovo?”, pitala je svoju prijateljicu dok je prolazila kraj mene obalom.
#mojapriča
„Šta je ovo?“, pitala je svoju prijateljicu dok je prolazila kraj mene obalom.
U šetnji mamim tvoje poglede, moja frizura vuče pogled. Ne brine me to puno, naviknula sam, uvijek sam voljela drugačije pa se često nisam baš uklapala u standard.
Trenutno sam izbrijana na jako kratko i malo, jer, ruku na srce, nije ni ostalo baš puno za frizirati.
I baš to malo, ta šaka jada na mojoj glavi, ta dlaka koja će skoro i zadnja pasti izaziva i izvlači ono suštinski zlo u tebi.
Godinama sam već u fazama da sam izbrijana pa ćelava pa paperjasta. Naviknula sam. Ali na ljudsku zloću i potrebu da tu svoju umrljanu i smrdljivu zlobu podijeliš sa svijetom naglas, nisam naviknula.
Zar zaista misliš, ti kraljice svemira, ti care galaksije, kad ženi kraj koje u prolazu kažeš -šta je ovo- da si vrijednija, bolja, zabavnija?
Da ti kažem, nisi.
Obećajem ti, neću staviti periku niti maramu da bi se ti bolje osjećala, da bi tebi bilo lakše, da tvoja subotnja šetnja prođe u mlakoj imitaciji života. Ne. Neću se znojiti ispod kape da bi tvoj ponosni hod prošao bez uplitanja nekakvog ćelavog čuda.
Ili, možda si za zamjenu? Za tvoj bolji osjećaj, da ti bude lakše – ja ću pokriti ćelu, a za moj bolji osjećaj, da mi bude lakše – ti pođi umjesto mene na kemoterapiju. Hoćeš? Nisam ni mislila.
Žao mi je što tako ljuta i nesretna moraš šetati gradom. Zato ću nastojati razumjeti da ti je teško gledati mene, kako ćelava i sretna, okružena Ljudima, šetam dok mi se preostale dlake vijore na laganom povjetarcu.
#štajeovo
„Šta je ovo?“, viknuo je gospodin na sred tržnice za mnom, kad sam prošla u njegovom videokrugu.
Okidač je bila moja ćelava glava. U prvi mah sam prošla iako me glasni komentar (zbog kojega su se mnogi okrenuli za mnom) taknuo. Do tada sam već doživjela okretanja, upiranja prstom i slično.
Onda sam odlučila vratiti se.
Pojasniti mu kako nije lijepo privlačiti pažnju ponižavajući nekoga. Rekla sam mu i da nikad ne zna što se krije iza nečijeg izgleda pa bi i radi toga morao biti oprezniji. Ako ne radi zdravog razuma i ljudskog ponašanja.
Ispričao se, dodavši da sam mu se ja zapravo svidjela i da bi me počastio pićem.
Ah.
Dakako, ispriku sam prihvatila, a poziv na piće sam ljubazno odbila rekavši da bih ipak s izlacima pričekala dok završim s kemoterapijom.
Tišina koja je uslijedila vrijedila je puno više od pljuske ili vrištanja koje je možda mogao dobiti.
Da, nisam mu ja morala objašnjavati zašto sam ćelava, jer je moja frizura svakako moj izbor (osim kada nije), i bez obzira da to zašto hodam ćelava nema pravo tako reagirati.
Dodatak da sam na kemo je vjerojatno bila moja potreba da malo ja posramim njega. Sad ne radim niti to. Samo se smješkam i hodam divne izbrijane frizure.
#štajeovo
