Tako izrone neki dani kad bih najradije pobjegla. Od svega.

Od svijeta i od sebe.

Kako od sebe pobjeći?

Kažu ljudi: “Gdje god da odeš sa sobom nosiš ono što jesi”.

Pa da odeš i na kraj svijeta.

Ti ostaješ Ti.

Zadnjih mjeseci sam odlazila u drage mi gradove, družila se, radila, pričala.

S koferom u ruci i s osmijehom na licu. Hrabrila sebe i druge. Disala.

Tijelo se malo umorilo.

Danas odmaram, a srce preuzima vlast. Izranjaju slike i rečenice dragih mi žena.

Onih kojih više nema.

Pa se bunim, svim porama molim da ostanu negdje duboko spremljene. U uspomenama.

Pa se pokušavam okupirati nečim drugim.

Čitanjem možda?

Možda da zaposlim ruke?

Da probam zaspati?

Ne ide mi. Nikako.

Predajem se i krenem u sjećanja.

Vratim razgovore, poglede, osmijehe.

Čujem rečenice “Žao mi je što je ovako ispalo”. “Recite mi kako je bilo, znam da me to čeka”

Čujem rečenice: “Volim te, volim vas sve”. “Sunce moje, zlato moje”

Svaka je dio otrgnut od duše, srca.

Nepravedno….

Pa krenem dalje. Gledam slike. Videa. Čujem glasove i opet su tu. Sa mnom.

Bacim pogled na datum.

Neki je dan u mjesecu kojeg bih rado zaobišla.

Nakupilo se tih datuma, a sa svakim novim dio mene nestane. Razbije se u milijun komadića.

Pa se ti sastavi.

Proljeće je.

Sve miriše.

Miriše život.

Svaki dan.

Sjećanja.

Uspomene.

Lica.

Ostaju.

Život ide dalje.

Nedostajete ?

I shvatiš da bjega od sebe nema.

Nikad!